Andrijana

понедељак, 7. јун 2010.

Smisao čekanja

Ponekad, kad talasi života požele da me odvedu
ko zna gde, ringišpil se vrti bez moje kontrole, klackalica bezglavo
udara gore- dole, ja samo udahnem i zapevam. Bar tako uvek želim da uradim. Ali dođu nekad oni trenuci. Dođe nekad da čovek zaplače. Dođe da bude neutešan. Dođe da mu je ceo svet lud i naopak. I prođe. Tada se kaže milion reči- nekada s namerom, jer smo dugo čekali na trenutak, nekada nas ponese nagon, pa se posle kajemo jer smo nekoga povredili, krivo optužili, iygubili nekoga. Vredi li se onda kajati? Da li negde gore postoji starac sa belo bradicom, koji starno oprašta kad se pokajemo? Treba li uopšte misliti o tome?
Zašto zadavati sebi glupa pitanja dok vreme traje i život prolazi i dokazuje nam da to isto vreme i nije baš tako trajno, da i ono ima rok? A nekada nam se neki dan čini daleko, kažemo sebi da ima vremena. I u celoj toj ludnici da li zaboravimo na taj dan? Da li ga stavimo tamo negde duboko u duši da spava? Da li ga dajemo drugima da ga ljuljaju dok se mi zanimamo nekim drugim stvarima? Kako bilo, taj dan jednom dodje nezvan, i mi nismo spremni da ga lepo ugostimo. Važnije su nam bile druge stvari. Taj dan jednom dodje i mi ne znamo šta da radimo s njim. Kako da ga utrošimo, kako da ga ispunimo.
Zato sam ja mišljenja da ni jedan dan u životu ne treba da se čeka. Svi oni treba da se žive. Dati svakome poseban lik, posebno odelo- to je čar. Kad dođe poslednji dan' osvrnućemo se za sobom i pomirisati sve te lepe trenutke. I biće nam duša čista.
Ili, ako već čekamo, čekajmo nevažne stvari, a sada radimo ono što je važno! Tako će nam se te nevažne stvari, kada im dođe vreme, činiti jednako važnima kao što su nam važne neke zaista važne stvari. Tako će nam svaki dan biti ispunjen i nećemo ni stići da brojimo!

3 коментара :