Andrijana

петак, 30. јануар 2015.

#PlaninskePrice: Planinska lekcija po šopsći


Dojdo si doma. Deset sati načska, a očite se lštu ko da si žar u nji turil, ja utrča u sobu i zalepi se do kavtorat! Mojiti ka me deknuše od vrata! „Pa deka si ti do sa, znaješ li da smo premreli od stra! Cel dn te nema! Kude se maješ?“

„Ido po brdata nadi Caribrod...“

 „Ma imaš li ti mozak, dete! Vuci če te izedu, granica, svaćikvi se spaciraju tuka, če vati nekoj da te siluje!“

„Ako je pisano, i doma če me trefi nešto.“

„Lele, lele, ludo li si, blesavo li si...“


***

Ni sam luda, ni sam blesava. Samo sam nemirna duša. Ne mogu na jedno mesto i tova ti je. Ja običam prostranstva, oratim si s reku, prigrčam drvlja, trava mi je najblag čaršav za spanje. Sednem li doma nekolko dna, počnu ospice da me izbivaju. Počnem se raspravljam s svi i da divejem.

Jedn dn teka, ka beo na granicu da se nakršim na svi sve po red, i što trebe i što ne trebe, ja reši- če se dignem rano i če idem na manastirče.

Manastirče jedno vreme beše omiljeno mesto na izletnici u Caribrod. Koj oče da uživa u prirodu, ide tam. Svako godišnje doba si je zanimljivo na svoj način. Svako nosi posebne boje i posebni mirisi. A najubavo mesto tam je senćata pod golemijat zapis. Običam da sednem tam, da se naslonim uz stabloto i da uživam. Nesm nekoj vernik, baš me briga za religiju, ali tova mesto mi pruža mir. Ko da mi svata divotija iz srceto izlezne napolje. Teka se osečam samo dok sedim tam. Dignem li se, nema mirka. Moram dalje.

Rešim ti ja da otidem na Grbine košare. Koj me pop krsti natam da idem, ne znam ni sama. Reko ajde prvo če otidem do češmutu malko da poslikujem- ubava češmica, dojde nekako rustična, s klupice, s čašku za vodicu, ako slučajno naide lipsal prolaznik da ne crkne dok stigne do prvu livadu. Jedno od onaja mesta kude ili očeš cel dn sam da kuliraš, ili da dovedeš drugarku (nikako drugara) i da kljukarišete cel dn, da izogovarate svi živi, ili da se napušite, a da vi nikoj ne vidi, jer baš i neste nekvi poštovaoci na prirodutu. Ja sakao prvoto, a mi se zalomi drugoto i trećeto. Sakao da posedim na češmutu, da poškljacam s aparatat. Mnogo mi se šljkljacaše, jer imao potrebu da se smirim i da si sredim čudo misli. Ka ja tam, ono međutim. Dve ćeve ka su zasedle, ka su zalulile cigare, ka su zatorokaleeee... Ja ko prido, a one koka se uplašiše od mene. Ka dzjapnuše, ko da sam vuk! Ja natam, one s oči po mene, ja navam, one pak zevaju u mene. Ja samo što im ne reko: „Muuuuuu!“ Muva se okolo, nada se če se lecnu. Jok bate. Zasedle i ne mrdaju. Samo mi se mršte. Doodeše mi cigarete u ustata da njim nabutam da đi gltnu. Ama reko ajde če si nastavim putat.

A tija puteljak je mnogo zanimljiv. Od centar Caribrod pojdeš nagore, pa nadi osnovnutu školu i tuka se odvaja put za manastirče i jedna mnogo ubava maala- Čujpetl. Kažu, nekada, ka vladala kolera u tija kraj, skoro svi izmreli. Mnogo malko narod ostal zdrav. Jedn dn tija zdravite čuju petla ko poje. Tova bilo znak da je bolestta prošla i da može se nastavi s život. Zatova maalata se zove Čujpetl. Nadi maalutu su gradska grobišta, baš u sred grobištata, ima fantastičan vidikovac. Kome neje gadno i muka da minjuje pokraj pokojnici da dojde do tova ubavo mesto- preporučujem. Od drugu stranu produžava neasfaltirana putečka kroz borovu šumu, pravo do manastirčeto. Od jednu stranu borove, od drugu hrastove i druđe biljčice. Tuka doode profesionalni i samozvani fotografi da slikuju i posle da kače sliće na fejs. Tuka ne može da ispadnu loše sliće, jer nema kvo neje ubavo. Celu godinu mož da odiš i svaći put putekata da je skrijena s lisja, ko s tepih. A ko da ima nekvu dubinu- ka se zagledaš napred, imaš utisak ko da toneš u sve po-dlbok mrak, prošarkan s razne boje, ko Leonid Afremov ka narisuje nešto.

Sretne te ponekoje kuče, nadaš se da nesu opasna. Mene jednuš dve me izakliše, puštila đi nekva milicajka da se prošetaju, a ona ka me jurnuše, dušu ispušti, a posle j..a mater na celu ulicu i reko da če đu tužim pak li đi pušti teka.

Nema veze, više đi posle ne vido. Postoja do češmutu i se opravi kamto Grbine Košare. Odenje pak po put, po put i odjednuš puca pogled na golemu livadu, a nadi nju šuma, zelena, ubava, gusta, ko da se nočta u nju skrila. Prosto mami da ulezneš i da vidiš kv nov svet se stvara tam. A livadata ko da se tamn probudila iz zimsći sn. Samo što lani nema sneg i ona si ostala žuta, samo ponegde sramežljivo se probivaju zelene travčice i ponekoj cvetk- očeš ljubičicu, ili belu radu. Sve se izmešalo. Rešilo tuja godinu u isto vreme da cfti. Od drugutu stranu puca pogled na granicu i na bugarsće planine. Od treću stranu Pametnikat se nadvesil, Vidlič, Stara Planina... Sve se vidi ko na dlan! Sve do jedno planinsće lepotice i lepotani!



A šumata ko da oka: „Jela mi, jela mi!“ Gmurnu se u nju ko riba u vodu. A tam, ko da ljudska noga nikada neje kročila. Isprečile se granće na sve strane- ako te granća ne mlatne po glavu, trnje te soplete, ili druga granća. A vazduh čist, čist da se ne nadišeš! Imao utisak da mi plućata ripaju od rados, pa samo što ne puknu!

Provira se po šumćete ko u crkvu podi masu na Velikden. Pa se nauči, pa mi stanu interesno- podripnem tam, podripnem onam ko zajek i teka izlezo na novu čistinu, samo slabo prošarenu s kamenje. I s jak miris na div ljiljak... Čudo ljiljak! Roznulo se brdoto od ljiljak, a mirisat te kara da se osečaš ko da si tek predi malko zapoznal ljubav svog života! Mesti se ja odi ćitku na ćitku, mirisa, miluva cvećeto, smeja se ko blesava i svo vreme oka Boga, u kojega koj znaje kolko i ne verujem, ali se nemože setim koga drugoga da okam. Osim sestru mi. „Lele, seko, da vidiš kvi ljiljaci!“ Džabe, ona u Niš, a ne može da doleti.

Od ćitku na ćitku, od travku na travku, od kamik na kamik, tećim pak reši da se umknem u šumu. Slnceto poče polka da preti deka če zaodi, ali ja tvrdoglava- de još malko, de još malko, još se pa i zaneso da otidem da vidim na jedno mesto da nema možda vidikovac kamto Vlašku i Greben planinu. Otido natam, upleto se u trnje, vidikovac ne vido! Ajde doma!

Arno, ama mac doma! Ka da se vrnem, znam Caribrod trebe da mi je odi desno, gledam desno- od Caribrod ni C! Samo jedno brdo i crkva u sred brdo i ništa više! A, da, i grobišta! Stvinja se polka, a pred oči mi igraju crkva i grobišta. I čujem negde ovčara. Čujem, ama ne vidim. Obrča se natam, navam- nigde dimnjak, nigde staza, ništa! Telefoni jedn se ispraznil, jedn ne vača mrežu, ne mogu nikoga da izokam. Reko gotovo- koj znaje deka sam, sa če spim u šumutu, bez lampu, bez telefon, bez šator, ama tova mi je... Eeee, ama ne mi se ostanjuje. Možda ima vuci... A okolo mene nema više ni šuma, nego samo suva trava i kamenje. Bog te pita deka sam! U daljinu naziram Vlašku i Greben, ama nema šanse čak do Derekul da sam stigla. Ništa, če sednem sa, če čekam, pa kvo mi sudbina dade. Ega naide nekoj od negde, ega vidim nekoga. Inače če si me izedu vuci i tolko. Nali u prirodutu najsabata karika đine... Dobre pa baremka nesm kost i koža, ta če se ovajde odi mene. Mojiti doma če vikaju, ama sa kvo da njim prajim, svi nekada umiramo. Večima poče si zamišljam sopstvenu sahranu i da vikam nadi sopstvenu sudbinu. Kuku, lele, kude da se prekaram u cvetu mladosti, oču si poživejem...

Pak ču ovčaratoga. More reko, če slazim ja polčka, pa kude sleznem, tam, sve nekoj če me priklne negde. Pojdo da slazim- napred, pa nadole desno. Nigde ništa. Samo jedne šumće. Ja se oprosti s dušu, oprosti na svi što su nekadzgrešili pred mene, zboguva se s život, tamn svi tija rituali završi i se naviko deka če mrem tuja noč, ja s krajičak na krajičak na desnoto oko zrnu Željušu! ŽELJUŠA! Sreca, sreca, radost! Sreca, sreca, radost! Pa ja sam si maltene doma! U stvari, nesm si doma, negde sam u Lukavicu, ali nema veze. Najgore što mogu da napravim je da sleznem direktno na autoput i da me ćidne nekoj bugarin ili turčin s kola i da me ostavi na mesto. Bar če me najdu da me sarane.

Polčka, polčka, nadole, nadole i te ti đu kozja stazica. Po nju, po nju i tećimka se nekvo isprećida od mene i pobeže nastranu. „Dete, odeka ti tuka? Od kude sleze?“ HVALA BOGU! Čovek! Žena! Jedna postara baba. A do nju koza, premrela od stra, nođe nju se rastresle. E ponatam druga koza. Ona pa me napade da nju davam leb, a ja nemam ni koričku. Ništa!

„Slezo e odozgore. Beo na Manastirče, pa na Grbine košare, pa nagore i te, sa slazim...“

„Pa kiko, dete, odi Grbine košare dojde do tuka?“

„Ama, ja ne znam deka sam sa. Znam da sam negde u Caribrod, ali deka, nemam pojma...“

„Ene ga motelat e dole. Ajde na kave, muž mi ne može da odi, a običa da orati, da si malko pooratiš s njega.“

„Ajde, ja običam da oratim s stari čoveci.“

Te ti ga dojde i čovek s štaće. Čudi se odeka ja.

Ulezomo u kuću. Kuća u sred grad da rečeš, a i kuća i dvorište ko u moju Kusu Vranu. Mene me nešto stegnu okol grlo, slzete si same pojdoše... Ama ja đi spre. Neje redno prvi put da ulazim na čoveci u kuću i da vikam. Još pa s prazne ruće...

A u sobu ko u moje selo- svaći nameran i nenameran putnik se dočekuje s šolju kave, kocku lokum, zaharče i s slatko. Ko da sam vejala po najdivljete vukojebine na Vlašku planinu i sam slezla negde u Vlasi, ili u Kusu Vranu, ili u Odorovci, pa su me prijutili ljubayni domaćinje. Teka je tova po selata, a sa, vidim, i po grad. Posebno ka si čovek star nema oratu. Pa mu milo što mu je mladinja ulezla u kuću. Blesava mladinja, avaturistka.

Nekiga je i on odil po teja šumće. Znaje svaći kamik kude sam minula. Pokaza mu sliće. Čudo sliće. A on gleda, pa red se smeje, red se čudi. Vide jednu sliku, yaćuta se, pa če reče: „Ama, dete, de da te ja pitujem tebe nešto, ama iskreno d ami odgovoriš, da me ne lžeš.“

„Pitaj, dedo, nema te lžem. Znam kvo če me pituješ.“

„Ama, dete, ti da nesi išla zlato da tražiš?“

„Nesm, dedo. Stalno me narod pituje tova. Kažu, na mojete sliće se vidi svašta, svakakvi znaci, ama ja ne idem da tražim zlato. Samo mi oko vača interesne rabote.“

„Dobre. Tova, što si tuka slikala, je Suvi kladenac. Tova je putokaz kamto zlato. Ima tuka jedna ploča, nacrtan golub na nju. Na kude gleda golubat, tam je zlatoto.“

„Dedo, ja vido ploču, ama  minu preko nju, goluba nesm videla.“

„Sluše da ti ja nešto kažem. Nemoj nikada u brda da ideš sama. Mogla si da otideš još malko ponatam, slezlča bi u Bugarsku u jedno selo, kude nema skoro nikoj. Dali bi te pribral nekoj, ili nebi, koj znaje. Ili bi izlezla na Meču dupku, ili na Vlči kamik, a tam ti spas nema. Sa vuci vrluju po planinete, rastrgli bi te. Planina je tajanstvena rabota, tam se bez drugara ne poodi. Ako ti padneš da se utepaš, ne daj Bože, on da ti pomogne da se digneš, ili da dovede pomoć. Ubavo je da odiš i da se naslaždavaš na prirodutu, ama te, vidiš li ko si se zagubila. Jedn savet d ati deda dade: Znam ja da vi mladite tražite da se stopite s prirodutu, da stanete del od nju. Koka vi neje jasno da ste vi del od nju od ko ste se rodili. Golem del od nju, jak del, i nekada je dovoljno samo da slušaš sebe si odunutra, da si čuješ tvojat unutrašnji glas i on če ti dade posoku u koju trebe da ideš, ali nekada neje teka. Čovekat je del od prirodutu, ali se je tolko od nju odalečil, da se bez lampu, koričku leb i malko vodu, a i bez nožle ili kvogod oružje, noču u planinu nema snajde. Ako ideš sama, bez teja rabote ne poodi.“

„Neču, dedo, ama sama nikada više nema ni da pojdem.“

I si nastavimo oratu, razbramo se koj od koju familiju je i odeka je. Jedna do sa nepoznata moja familija dojde na kave, ta se i s nju izorati. Podseti se za mojat kraj, za moj Derekul. Derekul, koji tražim na sve strane, a naodim ga samo na dve mesta- tamo deka si je i u mojeto srce... 











5 коментара :

  1. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
  2. Če pisuješ li ti poviške na šopski ili se samo nameri za tova konkursat? Običam da čita da dijalekti, pa bi di vidim jošte nešto po šopski , berem si mi Zaplanjci razbiramo sve što pisujete i kazujete.
    Ubavo, koje da ti govora, ubavo pisuješ na dijalektat.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Razbira se da če još da pisujem na šopsći! Imam ja i postari tekstove. Najdi me na Fejsbuk, moje ime tam je Marilyn Wolff . Imam ideju da napišem i nešto za Donji Dušnik. To je zaplanjsći kraj.

      Избриши
  3. Pozdravljam svakoga koj običa šopsći, prirodutu, i tova oče da podeli ss druđi, nastavi teka a za tebe ima rečnik, šopsko srpsći, ja ga objavi na facebook ama u gomilu gluposti koje se objavljuju svak dn, minu gore-
    dole nezapaženo

    ОдговориИзбриши