Sanjala sam skoro jedan san. Nas troje smo sedeli u mojoj dnevnoj
sobi. Ja, ON i naša drugarica. Ona je pričala o nekom muškarcu u koga je
zaljubljena i koga bi opet volela da vidi. Sa takvim je žarom pričala
da su joj se obrazi rumeneli, a oči sijale. Kada je cela ta priča
postala pomalo dosadna i počelada hvata neku memljivu patinu patetike,
on je, reklo bi se besno, a, u stvari, energično, ustao sa stolice,
čvrsto uprevši rukama o sto.
Reči kao da nisu dolazile iz usta,
nego negde iz vasione, iz nečeg što je toliko duboko i toliko široko, a,
ujedno, i veliko i pojmljivo i nepojmljivo. Veličanstvenio. Tople reči,
koje su odisale britkom ljubavlju i posvećenošću, brigom i blagim
prekorom, pokrivene su plaštom pogleda punog dobrote i osmeha, koji bi
svakog naveo da zaigra: "Zamisli! Ako stvarno želiš da ga vidiš, samo
zamisli, tamisli, zamisli!!! Zaisli! Zamisli..."
Zamislila sam,
još pre dvadeset godina, kako upoznajem moreplovca, kapetana broda,
skitnicu i divlju, ali dobru, dušu, koji dolazi iz sveta patuljaka.
Napisah tada priču o riđelinima. Tako sam nazvala te patuljke, nemajući
pojma da u enleskom jeziku postoji sklop reči "ridge line", koji,
prevedeno na naš jezik, znači greben i nemajući pojma o tome da će me
Greben planina opčiniti svojom energijom. A baš sam njemu,i nikom
drugom, govorila da bih volela da ga nekad odvedem tamo zato što ta
planina ima neku posebnu magiju. Nisam se tada uopšte setila svoje
priče, a ni toga da sam mu dalaisto ime, koje on danas nosi na javi...
pre dvadeset godina...
Nisam tu priču nikada završila. Nekako sam
uvek osećala da još nije vreme za to i da bi svaki pokušaj završetka
bio silovanje i teksta i hemijske i papira i dana, u kome bih to
uradila, i života...
Tamo, gde je moja priča stala, on je bio
primoran da se, prošavši opetkroz svet patuljaka, vrati do svog broda i
nastavisvoj put i život veselog vagabonda. Dok sam ga gurala kroz
vazdušni otvor, koji je bio ulaz u svet patuljaka, osećala sam da će me
pamtiti... dugo... dugo... A da li će se vratiti po mene? Htela sam da
taj deo priče napišem kada dođe vreme, po osećaju. Da je napiše moj
unutrašnji glas. Ali on se nije javio.
Jednog dana otac je spalio
neke moje dnevnike i svesku sa pričama. Nije mu bilo jasno da neko
toliko voli da piše. Za njega je to bilo gubljenje vremena i hteo je da
ga prekine. Moždaje i trebalo to da se desi da bi moja priča dobila
krila i zaživela svoj pravi život. Kad bolje razmislim, na pravo mestu
je i prekinuta- tamo, gde se, možda, završila i u realnom životu. Dok
sam mu pričala o planini, nisam znala da on dolazi iz grada patuljaka.
saznala sam to tekkada se tamo vratio. Dobila sam poruku:"Ti si divna.
Ostaćeš u om sećanju veoma, veoma dugo."
Neću nikada ispisati
kraj ove priče. Trajaće ona sama koliko treba. Obećali smo da ćemo je
nastaviti u narednom životu. Ja se tada ne sećah da sam je pisala, on
nije imao pojma da je ikad postojala. večna je poruka:
"Zamisli, zamisli, zamisli..."
"Čuda su moguća. Samo zamisli,zamisli, jako zamisli... i on će doći."
Džon Lenon- Zamisli...
https://www.youtube.com/watch?v=DVg2EJvvlF8
Predivno
ОдговориИзбриши